Početkom aprila ove godine imao sam puno problema sa plućima, zbog korone. To traje već dve godine. Teško sam disao i predložili su mi da odem na more. Da šetam, da se sklonim iz Beograda. Otišao sam u Crnu Goru, u Kotor. Nisam mogao da sedim na jednom mestu, probudio sam se rano i krenuo u šetnju pored mora. U jednom trenutku, dok sam sedeo na klupi da se odmorim, nisam video svoju šaku. Pokušao sam da se trgnem ali sam shvatio da ne vidim ni drugu šaku, tj. da ne vidim ništa. Nisam video ni telefon a imao sam nameru da nekog pozovem u pomoć. Naišli su neki ljudi koji su me prepoznali i pomogli mi da dođem do bolnice u Kotoru. U bolnici su se skupili svi, od direktora do ostalih, zvali su i iz Kliničkog centra iz Podgorice. Izmerili su mi pritisak – 210/160, tek na peti diuretik sam odreagovao. Konstatovali su da se radi o privremenom gubitku vida, da je mozak sam tako odlučio, nema kiseonika, a pritisak je skočio zbog slabog rada pluća.
Ja sam normalan čovek uprkos svemu. Odem kod lekara i slušam šta mi lekar kaže. Tako je od trenutka od kada sam dobio koronu pa do danas. A to je značilo i Infektivna klinika i Bežanijska kosa i Dragiša Mišović i Klinika za pulmologiju i Institut na Dedinju i Beč i Ročester klinika Mejo. Svi su se bavili tim mojim slučajem. Niko nije verovao da toliko nekoga može da uništi korona a da niko nema logično objašnjenje zašto se to desilo. Ja nikada nisam imao problema sa plućima, uvek sam bio zdrav. Nisam imao nikakvu stečenu bolest, bavio sam se sportom. Tog dana kada sam otišao u bolnicu, ja sam trenirao. Kada sam došao kući počeo sam da se tresem tako da sam mislio da će mi pući kosti. Popio sam gram paracetamola i posle toga izmerio temperatutu 38,5oЦ. Pozvali smo bolnicu na Bežanijskoj kosi gde je direktorka moja školska drugarica Marija Zdravković. Temperatura je tada već porasla na 39oЦ. Imao sam čulo mirisa i čulo ukusa, nisam imao dijareju ni bolove u plućima. Bežanijska kosa je bila u kovid režimu, ušli smo i izmerili su mi temperaturu koja je sada već bila 40oЦ. Sve vreme sam se tresao i svi su se čudili šta se to dešava samnom. Konstatovali su mi tešku obostranu upalu pluća, a Marija je rekla da joj se čini da pluća nestaju i rekla da moram da ostanem. Kada su me smestili u jednu od soba, došla je med. sestra da mi izmeri pritisak. Aparat je pokazao 220/170 a temperatura je bila 41oЦ. Znam da sam izgubio kontakt sa realnim svetom. Radili su mi saturaciju koja je bila 78. Prebacili su me u šok sobu, i to je poslednje čega se sećam. I tu sam imao sreću kao i u Kotoru, jer je dežurni bio jedan mladi anesteziolog koji nije hteo da mi tubira pluća jer je mislio da će me izgubiti. Marija je pozvala doktora Stevanovića sa Infektivne klinike koji me je celu noć sa dva lekara spašavao. Ja sam došao sebi tek posle 15 dana na Infektivnoj klinici.
Tada me je zvao Ognjen Galić, srbin iz Sarajeva jedan neverovatan čovek koji je otišao u Ameriku kada je počeo rat i tamo završio fakultet a šef je intenzivne nege na Klinici Mejo u Ročesteru. Posle svih pregleda rekao je da sam imao sreću da sam se do tada lečio u Srbiji i da nikakve dodatne preglede on ne može da mi pruži. Rekao mi je da ga više brine ono što je preda mnom, jer kod njega sada dolaze pacijenti u post kovid stanju, a da je to pakao. To su ljudi sa uništenim bubrezima, jetrom, nervnim sistemom. Izašao sam, ali je i dalje sve tinjalo u meni. U decembru sam ponovo dobio koronu, tj. infarkt oba plućna krila, tešku upalu pluća i upalu moždanice. Nekako sam se i iz te bolnice izvukao. Pluća su i dalje išla „dole“. Otišao sam na mesec dana na Igman, zbog mikro klime na toj planini. Svakog dana sam išao u Sarajevo u baro komoru, a pluća su mi bila još u lošijem stanju. Tako sam se patio do treće korone. Primio sam tri doze fajzera i to me spasilo. Kao i lekovi koji su se u međuvremenu pojavili. Odveo sam sina koji je imao neke simptome, a lekari su na toj klinici zadržali mene i konstatovali mi upalu pluća u početnoj fazi, znači da sam tu upalu dobio pre dvanaest sati. Tri do četri dana sam bio loše ali nije bilo tog obima kao prva dva puta. To nije zausta-
vilo moje probleme sa plućima. Tada sam otišao na more. Na moru sam se sprijateljio sa Đurom Ivanovićem, čovekom kome je dr Milovan Milošević promenio život. Družeći se, on je shvatio u kakvom sam lošem stanju i rekao mi da postoji jedan čovek iz okoline Bajine Bašte koji se bavi prirodnom medicinom. Rekao mi je da se radi o jednom neobičnom dedi. Pozvao sam tog Dedu i probao sam da se najavim. On je malo negodovao u smislu da ne mogu da dođem tada kada sam ja zamislio, jer su mu svi kapaciteti bili popunjeni. Rekao sam mu da ću ja svakako da dođem kod njega jer sam siguran da u protivnom neću dočekati mesec jun. Radilo se o danima pred Đurđevdan 2022. godine. Stigao sam u Dub posle veoma teške i naporne vožnje preko Valjeva i Debelog brda. Kada sam ušao u Kuću zdravlja, Milovanova supruga Milesa me je prepoznala i Milovan (kako ga ja od milošte zovem – Deda) me je oberučke primio, pogotovo kada je čuo za sve moje probleme.
Danas , 25. maja, je osamnaesti dan kako sam ovde u Kući zdravlja. Od početka sam počeo da primenjujem Standardni program, uz kontrolu Dede i njegovih saradnika. Osećam se puno bolje, a po disajnim vežbama kojima se određuje kapacitet pluća sada sam sa početnih dva stigao do pet a cilj mi je da dođem do osam uzastopnih udisaja, koliko može da uradi Deda.
Tragedija je što smo mi toliko surovi prema sebi, i što malo toga radimo za sebe. Mi mnogo više znamo o svom automobilu nego o sebi. Jednom godišnje na svom automobilu menjamo filtere za vodu, vazduh, klimu, ulje. Jednom godišnje idemo na tehnički pregled. Svojih filtera se setimo samo kada dobijemo upalu pluća i kada prestanemo da dišemo. Ili , svoje pumpe se setiš kada dobiješ infarkt.
Ja sam ovde puno naučio. Počeo sam da mislim o sebi. To je najveća promena. Užasno smo površni u svemu. Živiš sa nekim dvadeset godina a ne znaš ništa o njemu. Prema sebi sam bio totalni idiot. Najveća promena je kod mene ta što sam na drugi način počeo da posmatram sebe, tj. da slušam svoje telo na drugi način. Zadnjih trideset godina sam uvek sebi bio na poslednjem mestu.
Evo kako primenjujem Dedin Standardni program: ujutru popijem Todikamp, to jest kašiku petroleja sa uljem ekstrakta zelenog oraha. Petrolej penetrira duboko u tkiva, organe, u sve a zeleni orah je jak antioksidant. Tako ja čistim ovo moje telo koje je zatrovano nenormalnim životom koji sam živeo. Todikampa uzimam trideset kapi a nakon toga tinkturu za želudac, imelu, jetra-žuč, pa dalje tinktura za pluća, tinktura antibiotik, tinktura cirkulacija pa sve to po kap za kilogram težine. Onda idu tinkture nervi #1 i nervi #2, tinktura mozak. Ujutru oko 6 sati sve to popijem sa šoljom čaja za bubrege.
Iako Milesi i Milovanu spremim doručak i ručak, ja ne jedem ništa. Popijem u toku dana veću količinu soka i to je sve. To je jedan celovit program, iako zvuči radikalno ja se osećam mnogo bolje.
Sve vreme razmišljam – Bože, koliko bih voleo da ljudi znaju za ovo. Da dođu ovde, da se posvete sebi.
Ja sam imao veliku sreću, nadam se da će to poći za rukom i svima drugima.
Čedomir Jovanović, političar